Postoji dio ranog jutra koji pripada gotovo nikome. Počinje sat vremena prije nego što se sunce pojavi iznad horizonta i završava čim se prvi pravi sjaj odbije od površine jezera. Svatko tko je prolazio kroz to vrijeme reći će vam istu stvar: nije pogled zbog kojega se vraćate.
Tama nije prazna
Prva iznena đenja je koliko toga možete čuti. Bez svjetla koje bi vas vodilo, uho preuzima vodstvo — voda negdje ispod staze, promjena vjetra kako se tlo otvara, mali suhi zvuk nečega što se kreće kroz travu nekoliko koraka dalje. Ljudi koji normalno brzo prolaze kroz područje zateknu se kako se zaustavljaju svakih nekoliko minuta bez razloga koju ne mogu objasniti.
Ništa od ovoga nije mistično. Zvuk se dalje nosi kroz hladan, miran zrak, i vrlo malo toga se sa njim natječe. Znanje zašto se to događa ne čini ga manje čudnim prvi put.
Druga iznena đenja je koliko dobro oči funkcioniraju. Dat ćete oči dvadeset minuta bez svjetiljke, većina ljudi može pratiti razumnu stazu prema razlici između neba i svega ispod njega. Trik je prestati gledati direktno ono što želite vidjeti: periferni vid se mnogo bolje nosi sa slabim svjetlom, pa se staza najbolje vidi kad malo prođete pored nje.
Postoji granica, i vrijedi biti iskren. Pod gustim oblacima bez mjeseca, razlika između neba i tla potpuno nestaje, i pametna stvar je koristiti svjetlo koje ste donijeli. Nitko ne dijeli nagrade za spotahe.
Kako izbjeći greške pri ribolovu na ledu
Ranije spavanje, što je dio koji gotovo nikoga ne uspijeva. Jedan sloj više nego što mislite da trebate, jer najhladnija točka cijelog dana dolazi kratkotrajno prije sunčeva nego u sredini noći. I ruta koju već poznajete, jer to nije vrijeme da saznate može li prijelaz biti prohodan.
Također: recite nekome gdje ste otišli. Ova jedina navika je ono što dijeli ljude koji to rade godinama od onih koji to rade dva puta. Ništa ne stoji i uklanja jedini zaista loš ishod iz jutra.
Osim toga, od vas traži vrlo malo. Svjetiljku koju čuvate isključenu osim ako je ne trebate, nešto toplo za piće, i dovoljno vremena da ne gledate sat. Cilj je doći rano i čekati.
Ne izlazite da gledate kako stigle dolazi. Izlazite biti tamo dok se ona odlučuje.
Kućica u šumi pored planinskog jezera
Nije se dogodilo odjednom, i ne dogodilo se gdje ste očekivali. Dugo prije nego što se nešto pokažu na istoku, tlo počinje odvajati od sebe — linija ograde, zatim oblik nagiba, zatim činjenica da je trava obojana i boja nije siva. Udaljenost se vraća prije nego detalji.
Postoji kratko vremensko okno, možda četiri ili pet minuta, kad nisko sunce češke svega preko strane i svaki greben i brazda na tlu ustaje. Zatim se diže, sjene se skraćuju, i krajolik ide natrag izgleda kao sebi.
Iskušenje sada je dohvatiti fotoaparat, i nema ništa loše u tome, iako gotovo svi izvještavaju isti rezultat. Fotografije su u redu, i nisu stvar. Ono što fotografija ne može zadržati jest dvadeset hladnih minuta mirnog stajanja koja su došla prije nje.
Tehnike ribolova pod ledom
Jutra koja padnu su također korisna. Ravna siva svjetlost, vjetar koji čini mirno stajanje nesretnim, sat vremena hodanja za ništa što biste mogli opisati ikome — ova su ono što čini dobra jutra čitljivima. Bez njih cijela stvar pada u krajoliku.
Pohađajte često dovoljno i jutra prestanu biti zamjenjiva. Počinjete prepoznavati ona koja će se ispostaviti dobra od osjećaja zraka na putu gore, i pogriješili ste često dovoljno da nastavite s povratkom. Čestiti razlog ima malo veze sa svjetlom: tijekom jednog sata od vas se ništa ne traži, ništa vas ne može dosegnuti, i dan još nije započeo postavljati svoju presudu.
Mira K. hoda prije zore često nego što je razumno, i uređuje ovaj časopis od prvog broja.